Između opere i džeza

Hrvatske je festivale ovoga ljeta pohodila nekolicina svjetskih opernih zvijezda. U Dubrovniku je – po svojemu običaju da se ne može odlučiti na što bi se koncentrirao – pjevao, dirigirao i fotografije izlagao tenor José Cura. U Puli je, na oproštajnoj turneji, nastupio tenor José Carreras. Zanimljivo je da su obojica zadnji put bili u Hrvatskoj, također u razmaku od nekoliko dana, u ljeto 2006. U Rijeci se, kao operni i zabavnoglazbeni pjevač, predstavio talijanski bariton Lucio Gallo, uz južnokorejsku sopranisticu Sumi Jo.

Nastup Lucia Galla označio je završetak Riječkih ljetnih noći, održanih od 1. do 22. srpnja, koje su, u glazbenom dijelu programa, imale tek nekoliko koncerata. Riječke ljetne noći pamte nastupe poznatih opernih zvijezda poput sopranistice Marielle Devije i mezzosopranistice Luciane D’Intino te Joséa Cure u dva navrata. Lucio Gallo ugledni je bariton svjetskih opernih pozornica na kojima još nastupa, nakon tridesetak godina karijere, pretežno u dramsko-karakternom fahu, što je na koncertu ilustrirao Jagovim Credom iz Verdijeva Otella, prizorom Te Deuma iz Puccinijeve Tosce te arijom naslovnoga junaka Cortigiani, vil razza dannata i kvartetom iz Verdijeva Rigoletta. Pokazao je snažan glas dramskoga karaktera, koji zna zazvučati umorno te više nije prikladan za čistu pjevačku paradu – čega je umjetnik, uostalom, i svjestan – ali je u cjelini prihvatljiv, naročito kada bi ga se, zbog srdačnosti interpretacije i nedvojbene kreativnosti, doživjelo s operne pozornice.

I Sumi Jo, vodeća svjetska koloraturna sopranistica 1990-ih, već je tri desetljeća na sceni, a glasovne mogućnosti i odlike visokoga pjevačkog registra zadržala je do danas. Otpjevala je ariju Donizettijeve Linde di Chamonix, prizor Bellinijeve Norme Casta diva te arije Verdijeve Gilde u Rigolettu i Traviate. Možda su joj najteže koloraturne pasaže nekad išle bolje, ali ni danas nisu loše. Iako je u nastupu neodoljiva i simpatična, u kadencama voli izvoditi i što treba i što ne treba, i obožava beskrajno držati visoke tonove. A loša dikcija talijanskoga jezika doista čudi od pjevačice koja je studirala i živi u Rimu.

U tom programu The Best of Opera (zašto ne Najbolje od opere?) na opatijskoj ljetnoj pozornici, 20. srpnja, nastupili su još solistica Riječke opere, mezzosopranistica Ivana Srbljan, i to vrlo dobro, s trećom arijom Dalile iz Saint-Saënsovih Samsona i Dalile te ljubljanski tenor i stalni gost Riječke opere, tenor Aljaž Farasin koji je – doduše tek s jednom arijom, Massenetova Werthera – jedini oduševio bez zadrške. Svih četvero pjevača našlo se zajedno u kvartetu iz Rigoletta.

Opatijska večer bila je ugodna, topla, a Mjesec se pojavio u pravom trenutku. Iako na programu nije bio duet Charlotte i Werthera na mjesečini, mjesečina je zasjala za uvertire operi Werther. Upravo ta uvertira karakterizira koncepciju programa jer tko zna je li se ikada pojavila na programima koncerata opernih arija? Ovdje je bila u funkciji najave prve premijere Riječke opere u novoj sezoni, ali su i drugi orkestralni ulomci – uvertira Rossinijevu Wilhelmu Tellu, Mađarska koračnica iz Berliozova Faustova prokletstva i Bakanal iz Samsona i Dalile – pokazali dobar ukus i invenciju sastavljača programa izvedena pod živopisnim ravnanjem dirigenta Tibora Bogányja. On se cijelom dušom predavao nastupima pjevača, a u orkestralnim ulomcima izvukao je puni sjaj orkestra. Orkestar Riječke opere bio je glavni junak toga koncerta i oduševio publiku, pokazujući već niz godina da je vodeći operni orkestar u Hrvatskoj.

Ono što smeta, osim terora engleskog jezika u naslovima programa, jest ozvučenost solista, zbora i orkestra u ambijentu opatijske ljetne pozornice s prirodnom akustikom. Ozvučenost je bila dobro tehnički provedena, ali ukazuje na nepotrebnu liniju manjeg otpora pred tko zna kojim neumjetničkim razlozima. Koncert ozbiljne glazbe uz ozvučenje više nije ono što treba biti, bez obzira na fonogeničnost glasa Sumi Jo ili na delikatnost dinamike i izvrsna sola pojedinih orkestralnih glazbenika. Ako prirodnu akustiku treba poboljšati, treba učiniti taj napor jer i ozvučenje isto tako iziskuje napor.

Na završetku Riječkih ljetnih noći, 22. srpnja, na Trgu Riječke rezolucije, Lucio Gallo predstavio se sasvim u drukčijem svjetlu, na koncertu Tribute to Frank Sinatra (zašto ne U čast Franku Sinatri ili sl.?), uz Jazz kvintet Claudija Chiare. Gallo u mladosti nije volio operu, obožavao je jazz i swing. Otuda ljubav prema „najvećem pjevaču u povijesti američke glazbe“, kako kaže, koji je popularnu glazbu uzdignuo na umjetničku razinu. Otpjevao je dvadesetak pjesama iz Sinatrina repertoara, nastalih od 1953. do sredine 1960-ih, u odličnim aranžmanima Claudija Chiare za džezistički kvintet.

Već na početku bilo je jasno kako Lucio Gallo ne želi podsjećati, a kamoli oponašati Franka Sinatru. Izveo je njegov repertoar, u njegovu stilu, ali na svoj način, s urođenim smislom i muzikalnošću za tu vrstu glazbe. Olakšao je glas u odnosu na operno pjevanje i tako neutralizirao opernu dramatičnost. Iako glasovno nadmoćniji i robusniji od Sinatre, bio je uvjerljiv, unoseći vlastitu osobnost i emocije. Tek je tu i tamo poneki ton odavao opernoga baritona. A izbrušena dikcija engleskog jezika nije odavala Talijana. Oduševio je riječku publiku hitovima poput Strangers in the night, My way, Night and day, Moon river, Moonlight serenade, New York, New York i drugima.

Vrhunski talijanski džez-glazbenici – Fulvio Chiara (truba, klavir), Alessandro Mariorino (kontrabas), Alessandro Minetto (bubnjevi), Fabio Golier (klavir) i Claudio Chiara (saksofon) – ushitili su riječke poklonike džeza, a Lucio Gallo kao džezer zadovoljio je i opernu publiku.